Žaborić je okvir u kojem je obilje Tišine. Međutim kao što praznina nije prazna, ni voda bezbojna, tako ni tišina u Žaboriću nije gluha. Citat na plakatu pripada mom omiljenom autoru - Harukiju Murakamiju. Naizgled jednostavne riječi na prilično izravan i ogoljen način pokazuje suštinu mjesta, poput Žaborića, na kojima ne samo da zaboravljate koliko je sati i koji je dan, već vrijeme kao takvo postaje irelevantno. I upravo tada, kad zaboravimo na sebe, svijet se otvara u svom beskraju. Kao što zvijezde postaju vidljive kad sunce zađe na horizontu.
Naizgled, jednostavan život na selu je doboko promjenio moje nazore. Godine provedene u Zagrebu, Beću, Milanu, Los Angelosu i New Yorku nisu toliko utjecale na moju osobnost koliko susret s kišom, vjetrom, zvukovima, sumrakom. Dani u 'praznini' su razotkrili neočekivanu strukturu univerzuma u kojem tišina više nije bila gluha, baš kao što ni praznina nije prazna, ni voda bezbojna.
Jednom kad sam se oslobodio vlastitih čežnji, mogao sam se dati drugima.
No comments:
Post a Comment