Na kraju prve sezone pred deset godina, uspio sam nešto novca odvojiti na stranu za poboljšanja. Nažalost, ni približno koliko je bilo potrebno. Ograda je na nekim dijelovima stubišta nedostajala, pod dvorišta je bio goli ofarbani beton, a susjedi me nastojali snubiti u vezi fasade, parkinga i sveg drugog što više nije bilo na nivou cvjetnog susjedstva s patuljcima koje je niknulo u tvrdom dalmatinskom zaseoku.Velikodušno mi nastojeći približiti svoju srednje buržoasku estetiku cementa i potrebu da posjedi liče jedni drugima, svakodnevno, kobajagi nezainteresirano, su mi davali besplatne savjete. Zbunjen i neodlučan, čvrsto zatvorenom sam držao škrabicu sa skromnom imovinom, priklanjajući se sad jednom sad drugom savjetu, daleko od jasne slike o mom gostu. Kakve su njegove potrebe i navike. Što su mu izbori itd. Ne osobni Bog marketinga tada, još ne bješe zakucao na moja vrata. Imao sam tek nejasnu slutnju, i vlastiti nekonvencionalni senzibilitet koji me odgurao na jedini put kojim sam umio hodati. Dogodilo mi se ono što se događa svima. Neprekidno, svakog dana, od dana kod kada su se naši preci odvojili od primata. Donio sam racionalnu odluku utemeljenu na ircionalnim razlozima. Ponio se na način, na koji sam oduvijek činio. Na isti način zbog kojeg sam jednom u životu izabrao dizajn, umjesto strojarstva (diplomirao na FSB_u) itd.
Bio je to način koji je oduvijek tvrdim stvarima pretpostavljao meka rješenja. Uvijek iznova opredjeljujući se za estetiku u svim njenim neizvjesnim pojavnosti. Taj sudbinski obrazac me, nota bene i doveo u situaciju na kojoj mi ne bi zavidjeli. Bez kinte, s hipotekom na kući, jednim jedinim gotovim apartmana i tri u roh bau stanju. U jednom od njih sam živio.
Kompleksne građevinske radove sam odgodio za neki razboriti trenutak i skromni budžet u nekom zamagljenom stanju u cijelosti ulio u interjer.
Suicidalni obrazac, po mišljenju susjeda, sam potom ponavljao godinama. Iz godine u godinu, obiteljska kuća iz socijalističkih doba, u okružju raskošnih betonskih vile koje su nicale uokolo, je postajala sve običnija. Estetski standardi su je nemilosrdno iskljućivali. Vjerujem da je češće bila predmetom zajebancije, nego što znam... No, unatoč tomu nezgrapna, naizgled zapuštena kuća je postajala sve zanimljivijom turistima. Moja nesvjesna poduzetnička avantura, kao da je išla pod ruku sa globalnim estetskim turističkim trendovima. Prvi sam dobivao goste i zadnjeg su me napuštali.
Sa zaradom koja je preticala iduće sam godinu priveo funkciji još jedan apartman. Godinu poslije idući i na koncu zadnji - četvrti.
Moja tvrdoglava ustrajnost je kuću pretvorila u poslovnu viziju koju prilično točno opisuje slogan koji je neko vrijeme bio u zaglavlju mojih web stranica:
'Obiteljska kuća koja iza obične fasade skriva četiri vrlo neobična apartmana. Svaki neobičan na svoj način !'
Na kraju prve sezone pred deset godina, uspio sam nešto novca odvojiti na stranu za poboljšanja. Nažalost, ni približno koliko je bilo potrebno. Ograda je na nekim dijelovima stubišta nedostajala, pod dvorišta je bio goli ofarbani beton, a susjedi me nastojali snubiti u vezi fasade, parkinga i sveg drugog što više nije bilo na nivou cvjetnog susjedstva s patuljcima koje je niknulo u tvrdom dalmatinskom zaseoku.Velikodušno mi nastojeći približiti svoju srednje buržoasku estetiku cementa i potrebu da posjedi liče jedni drugima, svakodnevno, kobajagi nezainteresirano, su mi davali besplatne savjete. Zbunjen i neodlučan, čvrsto zatvorenom sam držao škrabicu sa skromnom imovinom, priklanjajući se sad jednom sad drugom savjetu, daleko od jasne slike o mom gostu. Kakve su njegove potrebe i navike. Što su mu izbori itd. Ne osobni Bog marketinga tada, još ne bješe zakucao na moja vrata. Imao sam tek nejasnu slutnju, i vlastiti nekonvencionalni senzibilitet koji me odgurao na jedini put kojim sam umio hodati. Dogodilo mi se ono što se događa svima. Neprekidno, svakog dana, od dana kod kada su se naši preci odvojili od primata. Donio sam racionalnu odluku utemeljenu na ircionalnim razlozima. Ponio se na način, na koji sam oduvijek činio. Na isti način zbog kojeg sam jednom u životu izabrao dizajn, umjesto strojarstva (diplomirao na FSB_u) itd.
Bio je to način koji je oduvijek tvrdim stvarima pretpostavljao meka rješenja. Uvijek iznova opredjeljujući se za estetiku u svim njenim neizvjesnim pojavnosti. Taj sudbinski obrazac me, nota bene i doveo u situaciju na kojoj mi ne bi zavidjeli. Bez kinte, s hipotekom na kući, jednim jedinim gotovim apartmana i tri u roh bau stanju. U jednom od njih sam živio.
Kompleksne građevinske radove sam odgodio za neki razboriti trenutak i skromni budžet u nekom zamagljenom stanju u cijelosti ulio u interjer.
Suicidalni obrazac, po mišljenju susjeda, sam potom ponavljao godinama. Iz godine u godinu, obiteljska kuća iz socijalističkih doba, u okružju raskošnih betonskih vile koje su nicale uokolo, je postajala sve običnija. Estetski standardi su je nemilosrdno iskljućivali. Vjerujem da je češće bila predmetom zajebancije, nego što znam... No, unatoč tomu nezgrapna, naizgled zapuštena kuća je postajala sve zanimljivijom turistima. Moja nesvjesna poduzetnička avantura, kao da je išla pod ruku sa globalnim estetskim turističkim trendovima. Prvi sam dobivao goste i zadnjeg su me napuštali.
Sa zaradom koja je preticala iduće sam godinu priveo funkciji još jedan apartman. Godinu poslije idući i na koncu zadnji - četvrti.
Moja tvrdoglava ustrajnost je kuću pretvorila u poslovnu viziju koju prilično točno opisuje slogan koji je neko vrijeme bio u zaglavlju mojih web stranica:
No comments:
Post a Comment